Iako mnogi potrošači pokušavaju kupiti proizvode s manje ambalaže, velik dio društva u određenoj je mjeri ograničen po cijeni. To dovodi do toga da su potrošači prisiljeni kupovati proizvode s više pakiranja jer je to zapravo jeftinije. To pak uzrokuje klimu u kojoj ljudi ne očekuju da će platiti pravu cijenu svoje kupnje u smislu da kupci plaćaju samo proizvod, a ne trošak izrade i odlaganja ambalaže. Kako bi se smanjila prekomjerna ambalaža, vlade bi trebale uvesti „porez na pakiranje” na vrećice pakirane u materijalima koji se teško recikliraju, što znači da jeftiniji proizvodi imaju i najmanji utjecaj na okoliš. Stoga su za borbu protiv otpada važne i bolje prakse zbrinjavanja otpada i veće vladine intervencije u određivanje cijena u supermarketima, ali smatram da bi usredotočenost na potonje imalo veći učinak. Intervencija na najvišoj razini u najranijoj fazi imala bi najveći učinak na otpad i sačuvala najprirodnije resurse.

Potrebna nam je nova stvarna politika recikliranja usmjerena na načela temeljena na kružnom gospodarstvu. Pritom ne želim reći da bismo „trebali bolje reciklirati svoj otpad”, ali da bismo prvo trebali početi ponovno upotrebljavati svu svoju ambalažu i razmišljati dvaput prije nego što kupimo nešto što će se potom odmah baciti. Potrebno je uvesti novu politiku za sve potrošačke trgovine hranom, potičući ih da počnu upotrebljavati pakete koji se mogu ponovno upotrijebiti. Na primjer, moglo bi biti moguće stvoriti uslugu „fleksibilnosti” ako bi se paket koji se upotrebljavao za isporuku hrane ponovno upotrijebio i ponovno stavio u trgovinu (ili vratio dostavniku). Druga mogućnost bila bi prestanak korištenja čaša za jednu upotrebu, bilo plaćanjem pologa ili plaćanjem incouragina s vlastitim šalicama koje se mogu ponovno upotrijebiti. Riječ je o potpunoj promjeni mentaliteta društva, ali to su tek mali potrebni koraci koji bi, prema mojem mišljenju, mogli pomoći u većoj promjeni.

Suočeni smo s klasičnim problemom na tržištu u kojem postoje asimetrije informacija i vremenska nedosljednost. Budući da je većina ljudi shvatila da je problem točno dijagnosticiran: Proizvodimo previše otpada i u oblicima koji nisu povoljni i skupi za obradu na siguran način.

Smanjenje količine otpada trebalo bi biti jednostavno, no kao što smo vidjeli tijekom posljednjih 3 desetljeća direktiva o otpadu, potrebno je promijeniti fokus. Prvo, tržištu recikliranja potreban je pristup sredstvima i subvencioniranim kreditima kako bi se uspostavili infrastruktura i kapaciteti (što je potrebno s obzirom na ekonomiju razmjera u tom sektoru). No najvažnije je imati na umu da je recikliranje posljednji korak i da je tijekom godina obuhvatilo previše programa. Nacionalne vlade trebale bi se suočiti s činjenicom da tržišne intervencije nisu samo potrebne već i korisne za kružno gospodarstvo, nego i za okoliš. 2 slijede sljedeći kratki primjeri:
1. Sekundarne sirovine (materijali koji proizlaze iz neke vrste postupka recikliranja) rijetko su cjenovno konkurentne. Ako je cijena odlučujući čimbenik, vlade moraju stvoriti poticaj za zamjenu sirovina – dolazi do potrebe odvajanja ili recikliranja u maloj mjeri dovedu do stola.
2. Kupnja novosti često je jeftinija od popravka predmeta (uzmi električnu i elektroničku opremu). Novom Uredbom (EZ) 2019/2021 tržištu popravka olakšava se pristup informacijama i rezervnim dijelovima, no činjenica je da je popravak još mnogo skuplji i dugotrajniji od kupnje novih. Međutim, ako je popravak najbolja okolišna opcija jer se njome svi materijali zadržavaju u upotrebi i zamjenjuju oni koji ne funkcioniraju, zašto ne podliježe poticajnim programima, oslobođenju od poreza itd.?

L’idée selon laquelle recycler nos déchets plastiques est toujours supérieure à l’incinération ne me semble pas bien justifiée. Le recyclage est elle même une activité polluante alors que l’incinération permet de produire de l’électricité et potentiellement de réduire notre consommation d’énergies fossiles. Le recyclage de nos déchets comporte des risques environnementaux, le pire étant lorsque nos déchets se retrouvent en Asie. La primauté donnée au recyclage est unne invention de l’industrie pétrochimique pour donner bonne conscience à nous consommateurs. Le seul dogme en matière de déchet plastique et qu’il faut en produire moins. Obraćanje aux effets pervers de cette décision: gâchis alimentaire, matière de substitution encore moins écoresponsable.

Smatram da bi trebalo zabraniti da poljoprivredno-prehrambena poduzeća bacaju hranu, posebno ako je riječ o voću ili povrću jer je mogu prodati ili donirati farmama životinja kao hranu za životinje. Lokalne vlasti mogle bi upravljati kanalima kako bi prehrambena poduzeća mogla kontaktirati poljoprivredna gospodarstva ili poljoprivredna gospodarstva s prehrambenim poduzećima kako bi se olakšala komunikacija među njima. Zbog toga se hrana ne rasipa, poduzeća dobivaju besplatnu službu za upravljanje proizvodnjom koju ne žele, a poljoprivredno gospodarstvo ima slobodnu ili jeftinu prirodnu hranu za životinje. Postoje regije i poduzeća koji to već čine, ali smatram da bi to trebalo učiniti u cijeloj Europi.

Mislim da je važno manje kupovati kako bi se smanjilo rasipanje mnogih stvari, kao što su hrana, plastika i drugi. Vrlo je važno na odgovarajući način reciklirati svaku stvar. Smatram da bi Europski parlament trebao ukloniti proizvode za jednokratnu upotrebu iz trgovine. Osim toga, građani moraju dati svoj doprinos kako bi se izbjeglo nepotrebno onečišćenje rasipanjem hrane. Europski parlament također bi trebao izraditi zakon o stvarima koje multinacionalna poduzeća koja izvoze robu na europsko područje moraju proizvoditi na siguran i ekološki održiv način. Moramo proizvoditi što manje plastike ako želimo nastaviti živjeti na tom planetu.

Mislim da i manje kupujemo i odlažemo bolje jer je poticanje stvaranja velikih količina otpada vrlo opasno za okoliš, a kupovinom manje stvari mogli bismo smanjiti potrošnju hrane i plastike. Stoga smatram da je za postizanje dobrih rezultata važno da građani i industrije surađuju, proizvode manje plastičnih predmeta i pokušavaju ih upotrebljavati što je manje moguće.

Smatram da bi za smanjenje otpada i izvora onečišćenja bilo važno uvesti sustav svakodnevnog ponovnog korištenja nekih tvari, primjerice organskih tvari.
Oni bi, umjesto da se spaljuju, mogli predstavljati prirodni kompost, što bi dovelo do prekomjerne emisije para i plinova koji obično predstavljaju glavne značajke globalnog zagrijavanja.
To je, nažalost, još uvijek vrlo velik problem za naš planet i za sve buduće generacije ljudi.
Svaki bi građanin trebao osjećati da svakodnevno ulaže ne samo u ulogu dobrog štediše u iskorištavanju izvora energije, nego prije svega u svakodnevno korisno odlaganje upotrijebljenih organskih tvari.
Ne dopuštamo da organske tvari i dalje predstavljaju glomazni otpad.
Uz svaku malu mjeru možemo promijeniti svijet; učinimo ga!!!!!!

Plastika i priroda ne mogu se učinkovito nositi s njom. Trebali bismo se ograničiti na ekstremizaciju, kolekcioniranje i spaljivanje postojećih velikih komada. Stvarati nano botove za rukovanje mikroplastikom.
Naša je brzina potrošnje izvan grafikona. Kupujemo samo zato što im možemo priuštiti i zato što su dostupni. Digitalni proizvod trebao bi biti jeftiniji od fizijskog. Ako elektronika ima nergy učinkovitost, i odjeća bi trebala imati.
Proizvođači bi trebali izraditi proizvod koji mogu reciklaži ili ga potrošači mogu kompostirati.
Riječ „smeće” više se ne bi trebala upotrebljavati.

Prema mojem mišljenju, ključ održavanja treba biti obrazovanje. Mi kao mladost trebali bismo podučavati alternative neodrživoj robi, kao što su maksimumi za pranje ili vremenske čaše za djevojčice, šampone umjesto redovitih šampona, bambusova četkica umjesto plastične itd. Nije važno da par ljudi koji žive na potpuno nuli otpad, nego da što više ljudi stvara sve manje otpada. Postoje mnoštvo alternativa koje bi svi mogli koristiti a da ne moraju potpuno promijeniti svoj način života, ali nažalost većina nas nije upoznata s njima, a većina nas čak ni ne smatra da je to pitanje o kojem bismo trebali biti zabrinuti jer o tome nemamo nikakvo obrazovanje. (Barem u mojoj zemlji)

Trebali bismo učiniti oboje – manje kupovati i zbrinuti bolje.

Obrazovanje i razmjena znanja su put. Obrazovani ljudi znaju koliko mogu pomoći našem planetu, međusobno i sami, ako se ponašaju odgovorno, ako su odgovorni potrošači, a još više odgovorni kupci.
U tabih 3 osnovna pravila zbrojio: 1.
Nikad ne kupujete više nego što vam je potrebno. Ne kupujejte stvari samo zato što si ih možete priuštiti ili samo zato što su jeftini.

2. Pri odlučivanju o kupnji, uvijek se pitate: „Hoće li mi zaista to biti potrebno?” „Je li ovo kvalitetan proizvod koji traje dugo i ne stvara previše otpada odmah?” 3.
Podučiti svoju djecu o tome kako biti odgovorna za naš planet i služiti kao primjer svim prijateljima, obitelji i vršnjacima. Davanje primjera uz istovremenu razmjenu znanja jača je i manje nadražujuća od informiranja ljudi o tome što učiniti. Volio bih se privratiti svakom europskom građaninu, posebno našim građanima koji imaju dovoljno novca za kupnju s 3 konkretnije ideje: 1. U restoranu nikada ne naručite više hrane/pića nego što možete konzumirati.
(Više puta vidim da bogati ljudi ostavljaju 50 % hrane (ili više) na tanjure nakon odlaska iz restorana. Restorani uvijek moraju bacati tu hranu!) 2. Let zrakoplovom uglavnom ostavlja golem trag i šteti našem planetu i okolišu mnogo više od mnogih drugih aspekata zajedno.

1.)Molimo da svako prehrambeno poduzeće promijeni svoje proizvodne materijale iz plastike u drugu vrstu stakla ili konoplje.
2) da svako poduzeće isporučuje svoje proizvode prodajnim automatima (napredni prodajni automati s više funkcija, kao što je zadržavanje broja preostalih proizvoda ili mjerenje razine preostalih tekućina itd., kako bi poduzeća mogla održavati punim i radnim automatima) ili zaposlenike u kojima svaki građanin mora imati vlastite staklenke, boce ili pakiranja kako bi dobili željeni proizvod. Povećati cijene za one koji žele kupiti novi proizvod bez vlastite ambalaže ili ponuditi novu staklenu ambalažu u svakoj prodavaonici. Na taj će se način svaki građanin naviknuti da nosi svoje bočice i staklenke te da izgrađuje istinsku svijest bez otpada.
U drugim situacijama, kao što su restorani s vinima i proizvodima za koje je potrebna klimatska ambalaža, umjesto plastike trebali bi se upotrebljavati drugi materijali, a recikliranje bi trebalo biti obvezno.
Mislim da svi možemo prilično lako nositi jednu bocu ili dvije za sve svoje potrebe za konzumacijom u danu, a kada je kupovina potrebna, svatko bi trebao donijeti vlastite staklenke i boce. Ili stvoriti novu staklenku za pakiranje hrane koja ima mnogo termina za različitu hranu tako da netko može kupiti razne stvari s jednim alatom za višekratno skladištenje/pakiranje koji se lako prenosi.

Manje kupovati i kupovati na održiv način, ali i pravilno prodavati. Stvar koja izaziva veću zabrinutost od drugih u pogledu pitanja proizvodnje i okoliša jest plastična ambalaža. To je prva stvar proizvodnog područja s koje je potrebno napredovati.

Količina nepotrebne plastike koju svaki supermarket upotrebljava u supermarketima, koja se osim toga često ne može reciklirati, prilično je velika. Iako većina poduzeća već dobiva bolje rezultate, primjerice upotreba materijala koji se mogu kompostirati za vrećice i drugu ambalažu za jednokratnu upotrebu, još uvijek postoji mnogo proizvoda koji se prodaju u plastici. Što je dodatak otpadu koji smo već nakupili.

Što bi moglo biti rješenje? Vjerujem da moramo djelovati kolektivno, kao što su potrošači i voditelji proizvodnje kako bismo: obrazovati više ljudi o tome zašto kupovina proizvoda u plastičnoj ambalaži šteti okolišu te uvesti i alternative za kupovinu bez otpada. Ponekad plastična ambalaža na namirnicama može biti apsolutno nepotrebna jer većina povrća ima vlastitu „ekološku ambalažu”. Kao i sredstva za pranje rublja, sredstva za čišćenje koja se mogu prodavati na način na koji ljudi mogu doći i puniti svoje staklene spremnike. Proizvodi za osobnu higijenu, kašice, mlijeko, malo svega što vidimo u trgovinama mogu se prodavati bez plastike ako su ideje spremnika za višekratnu uporabu i kupnje po težini bile široko rasprostranjene ne samo među potrošačima nego i u proizvodnoj industriji.